NEDOSTAJEŠ

Tužno sam tiše,
što mekim kljunom
kljuca o kamen,
traže i vodu.
Baš k’o i ljudi,
tako i ptice,
najdraže traže onda kad odu.

Slika, ritam, osjećaj i riječ
zar je tako brzo prošlo već.

Znam ja dobro gdje si, kad i s’ kim,
znam da duša sama bira tim,
al’ ne mogu…

Nedostaješ, nedostaješ,
tako mi nedostaješ…
I sve š¡to prošlo je…
nedostaješ.
Nedostaješ, tako mi nedostaješ…
Za sve to što dolazi
nedostaješ….

Tužno sam tiše
slomljenih krila;
za posmatrače
tako sam čudan.
U snu se može,
Svemogući Bože,
sve osim jednog – ostati budan.

Nedostaješ, tako mi nedostaješ.
Za sve, to što dolazi
nedostaješ….