JER KAD OSTARIŠ

Jer kad ostariš
niko ne kuca na tvoja vrata
ni potok s ribama od srebra
ni mlado ždrijebe vlažna oka
ni jabuka u cvatu, niko

Samo ja kad ostariš
kao oblak u tvojoj kafi
doći ću u krombi kaputu
i čuću kad ti se moje ime omakne
i krene polako, sama od sebe
posljednja suza za mene

Jedan za drugim vozovi polako prolaze
kao i obično stavićeš kacune i prozore
čini mi se da mjesec ramazana počinje
pomalo je tužno kada ostariš