SNOVIDJENJE

I kao da čujem odbrojavanje
tri, dva, jedan
moždana detonacija stiže
manifestacija skupljenih frustracija
stvarnost je halucinacija, smišljena zajebancija

Mala noćna recitacija
rebus ne da da se reši
orgulja jezivo svira, bal vampira
Hitchkok se smeši
znači besnila, prostorija se stesnila
živci na ivici

U glavi misao o samoubici na granici
zadnji redovi na zadnjoj stranici u groznici
iz ćoškova vremena
na oči javlja se vizija

Budućnost paraćin-kula, najviša zgrada grada
gungula je dole, oštre čula da čuju
koja to nula u pola noći
sprema se da skoči
i okonča svu parodiju života
njima na oči

Celi je grad na nogama
sad slažu priču o mojim dogmama
o tome na kojim sam drogama
bolesna pomama
u vama ni grama saosećanja

Ništa manja sranja
ni ove zadnje noći
sklapam oči, još korak i kraj
a ti, svete, i dalje laj
o tome ko sam i kakva sam nakaza

Dečja igra papira i makaza
sečeš ili budeš posečen
teškim rečima opečen, iako mi je
zadnja večer ostaću nedorečen

A nije ni važno
sve što sam do sada počeo
bile su ionako kucine
i trice, neveste, skice
gledam dole u masu
i vidim kevino lice

O, majko, molim te, oprosti
već dugo hodam po trnju nogama bosim
ne umem da se nosim s ljudima lošim
da kosim sebe, da prosim
za ljubav, za sve
da sanjam tuđe bolesne sne

Jer krvarim iz rane užasne
jer sipaju mi soli otrovne
te reči proklete
sad nije bitno, kasno je
na kraju, sećam se,
nikad ti nisam rekao volim te
da znaš da volim te, moja kraljice

Majko, oprosti, ljudske pakosti
više ne umem da premostim
a lešinari žele kosti
sad su gosti za stolom

Spucan i sjeban alkoholom
oproštajno pismo potpisano bolom
nisam bio srećan
svojom rolom, istinom golom
i pričom što odavno moja nije

Vučem se kao prebijen, a krijem
pijem, bijem se s uspomenama
na čijem jastuku je sad ona
pitam se dok na crkvi
zvone ponoćna zvona

Reci, šta ti znači razum
u tački gde ljubav prestaje
želiš slike nazad, al’ sećanje beži, nestaje
a noć gluva za jecaje
u ogledalu krivi odrazi

Sve moje male ljubavi
bile su veliki porazi
odlazim i svu tugu sa sobom odnosim
neka svet bude srećan
neka bol ne bude večan

I ne znam šta je s druge strane
ali mogu da obećam
da ako tamo nečeg ima
ovog sveta neču da se sećam

O, svete, molim te, oprosti
već dugo hodam po trnju nogama bosim
ne umem da se nosim s ljudima lošim
da kosim sebe, da prosim
za ljubav, za sve

Da sanjam tuđe bolesne sne
da krvarim iz rane užasne
jer sipaju mi soli otrovne
te reči proklete

Sad nije bitno, kasno je
na kraju jasno je
ne gledaj me, ne trpim poglede
pusti me, boli me
odavno hladno je, oprosti

Već dugo hodam po trnju nogama bosim
ne umem da se nosim s ljudima lošim
da kosim sebe, da prosim
za ljubav, za sve

Da sanjam tuđe bolesne sne
da krvarim iz rane užasne
jer sipaju mi soli otrovne
te reči proklete

Sad nije bitno, kasno je
na kraju jedno je
pa čemu sada plakanje
suze il’ dve i prošlo je
zauvek prošlo je

Jutarnje svetlo stidljivo proviruje kroz roletne
i sve misli setne tope se
sunce na presto pope se
i sve je opet u redu
zrak rasteruje mrak

Dasak lak miluje lice
i ni traga ružnom snu
nema samoubice, cvrkut ptice
netremice žurim
kao da sve ipak ima smisao

Par pravih prijatelja, mnogo želja
poneka sitna veselja
budućnost makar malo belja
nego što je bila juče
svojim snovima učen danas neću biti utučen

I ne znam otkud mi snage,
al’ imam snage da sve rekorde potučem
i imam volje za bolje
i biće bolje, mora da bude bolje

Loading Facebook Comments ...